Język i polityka: przykład chorwacki

Abstract

U tekstu se nastojalo elaborirati hrvatsko jezično pitanje u društvenom i političkom okviru socijalističke Jugoslavije. Posebna je pozornost posvećena Novosadskom dogovoru iz 1954. godine kao početku zajed- ničke/jedinstvene jezične politike kojom se trebalo urediti jezično pitanje u četirima republikama tadašnje Jugoslavije. Pokazat će se da će Novosadski dogovor postati generator spora između hrvatskih i srpskih jezikoslovaca te da će krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih jezična politika utemeljena na tome dogovoru doživjeti neuspjeh. Jedan od ključnih problema u tome sporu bio je u tumačenju naravi ,jedinstvenog književnog jezika”, a pritom nije bilo riječi samo o koncepcijskim, teorijskim neslaganjima koja ne bi imala nikakva učinka na standardnojezičnu kodifikaciju i na jezičnu praksu. Sedamdesete i osamdesete godine razdoblje je u kojem su u Hrvatskoj objavljeni temeljni jezični priručnici (fonetika, fonologija, tvorba riječi, sintaksa, pravopis) i u kojem je artikulirana posebnost hrvatskoga spram „cjeline standardne novoštokavštine”. Riječ je dakle o razdoblju u kojemu su hrvatski jezikoslovci izradili nekoliko temeljnih priručnika potvrđujući tako svoju autonomnu poziciju u izgrađivanju jezičnoga standarda.