Kazališna recepcija Miroslava Krleže u Poljskoj

Abstract

Poljsku kazališnu recepciju Miroslava Krleže obilježava nesklad između emisije i recepcije, koji se uostalom ne odnosi samo na dramsko stvaralaštvo autora Glembajevih. Velik broj prijevoda Krležinih književnih tekstova nije popraćen dovoljno dobrim ocjenama koje bi potvrdile i obrazložile velik interes za tog pisca. U mnogim recenzijama u drugom razdoblju recepcije njihovi autori priznaju da je u pitanju pisac velikog formata, no prevođena i inscenirana djela nisu više aktualna u kontekstu u kojem se pojavljuju, te se u tome vidi jedan od glavnih razloga slabog prijma predstava i blago negativnih osvrta kritike. Najveću pozornost i zanimanje publike privukla je međuratna izvedba U agoniji (igrana pod naslovom Barunica Lenbach) te, u poslijeratnom razdoblju, Kandidat smrti prikazan na televiziji, Glembajevi u Šleskom kazalištu te gostovanje Gavelle s istim tekstom. Recepcija kazališne kritike, najblaže rečeno, suzdržana je. Kritičari najviše prigovaraju poljskim izvedbama u čijoj realizaciji često sudjeluju kazališni ljudi iz bivše Jugoslavije, predbacujući im ponajviše konzervatizam i pretjeranu privrženost tekstovnom predlošku. Ima i primjedaba na račun Krleže, koje se odnose na poetiku njegovih djela. Za svestraniju ocjenu i pokušaj objašnjenja stanja stvari trebalo bi analizirati prijevode, od kojih je, primjerice, prijeratna verzija drame U agoniji izgubljena. Włodzimierz Kot upravo u kvaliteti prijevoda vidi jedan od glavnih razloga uspjeha prijeratne Barunice Lenbach i jedan od razloga, uz dezaktualizaciju problematike i promjenu sredstava umjetničkog izraza, stilistike i poetike dramaturgije, kako piše, „skromnog uspjeha” Glembajevih poslije rata . Kazališne izvedbe, kazališne, scenske prijevode većinom nije moguće rekonstruirati. I da imamo prijevod drame, put do adaptacije dalek je. Izvedbu je nemoguće ocjenjivati na temelju samog prijevoda drame. U kazališnoj realizaciji on podliježe mnogim mijenama: od transformacija samoga teksta do uporabe estetskih i izražajnih sredstava samoga kazališta koja čine od kazališnog djela umjetnost u kojoj je riječ tek jedno od tvoriva. U ovome trenutku kao jedan od razloga neuspjeha Krleže kod poljske publike može se navesti nedovoljno osuvremenjivanje tekstovnog predloška u poljskim kazališnim produkcijama, teško objašnjiva pojava s obzirom na to da se u to vrijeme klasična djela nije tretiralo kao nedodirljivu svetinju, naprotiv, upravo se često prigovaralo da eksperimenti u poljskome kazalištu idu predaleko (to vrijedi i za poljski, i za strani repertoar). Čini se da je Krleža ipak stizao u poljsko kazalište ne kao izbor poljske kazališne sredine, nego kao autor kojega je nudila ondašnja Jugoslavija u sklopu ondašnjih mehanizama kulturne suradnje i kojeg je jednostavno – trebalo postaviti na scenu.